ARBITRAŽA I NJEZINE POSLJEDICE – POGLEDI

Akademik prof. dr. sc. Milan Nosić kaže kako je Hrvatsko-slovenska granica utemeljena još 1930. godine te da je od početka hrvatsko-slovenskoga razgraničenja zone B počinjala od staroga ušća rijeke Dragonje u sredini zaljeva, odmah iza sečovljanskih solana koje se danas nalaze samo na desnoj obali te rijeke. Od ušća je granica tekla na istok do mosta u Sečovlju, od mosta na jug do mjesta Plovanija, a odatle pak na istok koritom rijeke Dragonje. Jezičnu i etničku hrvatsko-slovensku granicu u Istri odredio je još daleke 1930. god. poljski slavist Tadeusz Małecki u svojoj knjizi ‘Slavenski govori u Istri’. Granična slovenska sela su: Krkače, Planjave, Labor, Trsek, Trebeše, Šoćerga, Movraža, Rakitovec… Granična hrvatska sela su: Kaštel, Merišće, Škoruš, Brič, Topolovac, Gradina, Pregara, Crnica, Brest.” Ovakvu granicu su nakon podjele zone B između Hrvatske i Slovenije odredila i dva istaknuta predstavnika ondašnjih vlasti: Slovenac Milan Guček i Hrvat Andrija Babić: Točno takvu granicu je odredila i jugoslavenska Vlada u Beogradu. Tadeusz Małecki je u svojoj knjizi ‘Slavenski govori u Istri’ naveo da stanovništvo Topolovca i okolnih sela govori hrvatskim dijalektom, pa su slijedom toga Hrvati. Međutim, Topolovac sa 16 sela, koja su do 1954. god. pripadala općini Buzet, tadašnja hrvatska Vlada je dala Sloveniji u zamjenu za ništa.

To je jedinstven primjer u svijetu da jedna država drugoj da dio svojega teritorija i pripadajuće stanovništvo u zamjenu za ništa. Ni u srednjem vijeku nisu tako postupali kad su zbog određenih razloga feudalci drugim feudalcima u nasljedstvo davali teritorij zajedno s pripadajućim kmetovima. Tu donaciju iz 1954. god. sadašnji Hrvatski državni sabor trebao bi ponovno razmotriti i proglasiti nevažećom. Hrvatska sela od Pasjaka do Skadanšćine, sjeverno od ceste Rijeka – Trst, pripala su Sloveniji još 1945. god. jer Andrija Babić nije dovoljno poznavao taj kraj. U tim selima se danas govori u obitelji čakavski, a u školi i crkvi slovenski. Među tim selima je i Starod (nekadašnji Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima). U knjizi ‘Slavenski govori u Istri’ hrvatsko-slovenska granica u tom dijelu je vidljiva iz citata: “Od Rakitovca granica skreće prema sjeveru vijugajući brdovitim područjem Krasa uzduž linije Rakitovac – Markoščina. Zapadno od te linije na slovenskoj strani ostaju: Zazid, Podgorje, Markoščina; na hrvatskoj strani ostaju: Jelovice i Skadanšćina. Od Markoščine granica se proteže u pravcu jugoistoka uzduž puta Trst – Rijeka. Sjeverne hrvatske granične točke su: Obrov, Poljane, Račice, Starod, Pasjak, Šapjane, Rupa, Lisac i Klana.” Skadanšćina, Obrov, Poljane, Račice i Starod danas su hrvatska sela u Sloveniji. Vratimo se ušću Dragonje u zaljev koji Hrvati nazivaju Savudrijska vala, a Slovenci Piranski zaliv, a trebao bi se nazivati Sečovljanski zaljev jer zaljevi dobivaju ime na završetku geomorfološke uvale ispunjene vodom. Sečovljanske solane su bile u funkciji još u mletačko doba. Luka i skladišta soli bili su smješteni kod ušća Dragonje s desne strane. Slivne vode s okolnih brda često su ugrožavale te solane pa su iskopana dva plitka kanala za odvod tih voda: južno od Dragonje kanal sv. Odorika i sjeverno kanal sv. Bartolomeja. Kanal sv. Odorika je odvodio vodu u more, a kanal sv. Bartolomeja je završavao u Dragonji ispred mosta u Sečovlju. Južni odvodni kanal sv. Odorika produbilo je riječko poduzeće Hidrogradnja od crkvice sv. Odorika do mora u južnom dijelu zaljeva i sve je troškove snosila Hrvatska. Cijeli taj kanal je bio u Hrvatskoj, kasnije je sva voda Dragonje skrenuta u taj kanal i pomaknuta granica s mosta u Sečovlju na taj kanal. Na hrvatskoj strani Dragonje južno od mosta u Sečovlju izgrađen je slovenski aerodrom, slovenske solane s desne strane Dragonje su uređene i u funkciji su, a solane južno od ušća Dragonje na hrvatskoj strani su napuštene i zapuštene. To je područje zaraslo u šikaru pa su ga Slovenci proglasili ornitološkim rezervatom i za to dobivaju novce od EU. Staro korito Dragonje od mosta u Sečovlju pa sve do početka kanala sv. Odorika na nekoliko je mjesta namjerno zatrpano građevnim materijalom, a cijela rijeka Dragonja je skrenuta u taj kanal koji završava u dijelu zaljeva koji su u mletačko doba nazivali Porto della Madonna, po obližnjoj ruševnoj crkvici posvećenoj Bogorodici (Gospi). Kanal sv. Odorika više ne postoji, to je novo korito rijeke Dragonje, od utoka u Gospinu luku teče nova hrvatsko-slovenska granica na moru, a trebala bi teći od staroga ušća sredinom zaljeva. Grad Buje bi trebao hrvatskoj javnosti objasniti kada i zašto je došlo do pomicanja granice s mosta u Sečovlju na bivši kanal sv. Odorika, je li to dogovoreno premještanje granice, tko je to odlučio i gdje su dokumenti. Nakon 2000. često se je govorilo i pisalo o hrvatsko-slovenskoj granici u tom kraju pa sam 2008. god. otišao razgledati to područje. Potaknulo me je saznanje da se na autobusnoj stanici u Sečovlju nalazi golema karta toga područja na kojoj je vidljivo da je državna slovenska granica pomaknuta južno od Plovanije, na brda od Kaštela do Savudrije, čak je i Savudrija na toj karti bila u Sloveniji. To je zapravo bila južna granica nekadašnje talijanske općine Pirano iz doba fašizma od 1923. do 1943. god. Na autobusnoj stanici je stvarno bila ta karta, i danas je tamo. Htio sam vidjeti i most u Sečovlju na kojem su hrvatski omladinci slovenskima predavali Titovu štafetu, i obrnuto slovenski hrvatskima. Sečovljanske solane moglo se je tada i turistički razgledati. U to svibanjsko doba u boksovima solane nije bilo ni vode ni soli. Moj interes nisu bile solane nego ušće rijeke Dragonje koje sam samo razgledao jer je snimanje tamo bilo zabranjeno. Osim toga akad., prof. dr. sc. Milan Nosić naglašava i manje poznatu činjenicu kojom Geološka služba američke vlade – U. S. Geological Survey, govori o procjenama količina nafte, plina i tekućega plina u sjevernom Jadranu. Spomenuta institucija obrađuje nalazišta diljem svijeta, te navodi podatke koliko je količina pronađeno, koliko iscrpljeno i kolike su rezerve još neeksploatirane. Na geološkoj karti Europe gdje su ucrtana sva naftna, plinska polja i geološke provincije, navodi se provincija Po Basin 4060 koja prestaje kod rta Savudrije, a istočno i sjeveroistočno od rta nema ni nafte ni plina. Od ukupnih procijenjenih količina u toj geološkoj provinciji, 50 % otpada na hrvatski dio Piranskoga zaljeva. Prema procjenama (iz 2000. god.) koje navode u svojim izviješćima, uz zapadnu obalu Istre, te u zapadnoj i južnoj Istri nalaze se milijuni barela neotkrivene nafte i milijarde kubika plina! Ili posve precizno: F 95-minimalno 39 milijuna barela nafte, 6,6 milijarda kubičnih fita plina i minimalno 21 milijun barela tekućega plina; F05-maksimalno 916 milijuna barela nafte, maksimalno 33,466 milijarda kubičnih fita plina te maksimalno 308 milijuna barela tekućega plina; MEAN (geo. sredina) – 360 milijuna barela nafte, 17.904 milijarde kubičnih fita plina i 122 milijuna barela tekućega plina. Prema izviješću dr. Sandre J. Lingquist, jedne od najutjecajnijih i najuglednijih naftnih geologinja na svijetu, polovica navedenih količina, naročito plina, nalazi se u akvatoriju Umaga i Savudrije, a upravo taj akvatorij Slovenci nazivaju “dimnik” (hrv. dimnjak). / izvor podataka: Hrvatsko nebo /