U stvarnosti, najsnažnija stranka, ili vlast, je ona koja ljude poštuje kao sugrađane ravne sebi i ne dijeli ih na one koji su im dali glas i na one druge, nego radi za dobrobit svih

UMAG – Ugledni sociolog, prof.dr.sc. Mirko Štifanić, osvrnuo se ovih dana na temu obnašanja vlasti u Istri i općenito. Portal ivijesti.hr donosi cijeli tekst ovog važnog promišljanja, a mi ga prenosimo vama. Vlasti Umaga i Bala učinile su ono što ih za građane čini najsnažnijima odnosno najprihvatljivima. Oni se nisu SPUSTILI, nego su se PODIGNULI na razinu zadovoljavanja potreba svih kategorija svojih stanovnika. NAJSNAŽNIJA stranka, odnosno vlast u nekom gradu, Istri, ili bilo gdje drugdje, nije ona čija vrhuška ima monopol na obnašanje vlasti i koristi ga za ostvarivanje egoističkih i klijentelističkih interesa. Također, nije ona kojoj je ideologija smokvin list za ispiranje mozga građana prije i poslije izbora. Nadalje, nije to ni stranka kojoj je cilj svih ciljeva zadržavanje vlasti i moći te monopola nad sudbinama građana koji su, u biti, njezini taoci koji, osim davanja glasova, nemaju nikakva demokratska prava ni načina na koji bi mogli sudjelovati u donošenju važnih odluka. Drugim riječima, stranka koja se predstavlja kao najsnažnija u stvarnosti je NAJSLABIJA. Dugoročno gledano ona je, nekad potencijalno, drugi put stvarno, najneprihvatljivija i najopasnija za građane, ali i za demokraciju općenito. U stvarnosti, najsnažnija stranka, ili vlast, je ona koja ljude poštuje kao sugrađane ravne sebi i ne dijeli ih na one koji su im dali glas i na one druge, nego radi za dobrobit svih. To, međutim, ne može biti ona stranka odnosno vlast koju čine pretenciozni političari koji su duhovno, moralno, društveno i ljudski isprazni te oni koje karakterizira demagogija stranačko-ideološke agresivne i svakodnevne komunikacije na što građani na nikakav način ne mogu izraziti svoje mišljenje, a još manje utjecati.

Ili, ne mogu biti oni koji se predstavljaju kao lijevo-liberalni a vlast obnašaju poput desničarske klike, koju čine najugledniji pojedinci političke stranke i koji su međusobno povezani zbog svojih interesa prije svega, kako upozorava Karl Popper. Na temelju znanstvene analize političke kulture, tj. načina obnašanja vlasti i komunikacijskog obrasca svakodnevne politike koja stalno pronalazi „neprijatelje“ i upozorava na opasnost koja prijeti od njih prijeti i protiv kojih se navodno bori, odnosno koji su odgovorni za spori razvoj i napredak, može se zaključiti da se takav model vlasti održava stalnim produbljivanjem podjela, pa i sijanja sjemena zla. Točnije rečeno, na djelu je lokalni populizam i egoizam „elita“ što se temelji na antiintelektualizmu i kroatofobiji. Politička vrhuška, u biti, demagoški podilazi građanima, primjerice, ističući da su vrijedni, radišni i zaslužni za sve „naše uspjehe“. U stvarnosti, građane ne poštuju, jer ih ne pitaju za mišljenje, nego im svakodnevno ispiru mozak s ciljem da osim nametnute percepcije „naše stranke“ ljudi „ništa ne vide, ništa ne čuju i nikome ne vjeruju“. Najvažnije, međutim, je da nikome drugome ne daju svoj glas.

Stvarnost je nerijetko sasvim suprotna – s devet podignutih ruku u jednom gradu, s pet, sedam ili nekoliko više u drugom, građanima koji su im dali glas, oduzimaju prostor za život, plaže, parkirališta, obalu. Može se naslutiti da takva, u biti najslabija vlast, svjesno ili nesvjesno, klizi u „ur-fašizam“, kako je upozorio Umberto Eco, u nedavno tiskanoj knjizi s naslovom – Vječni fašizam. U njoj nas, na str. 28, upozorava na dvije stvari: a) da se „ur“, odnosno vječni fašizam, može vratiti u najnevinijim oblicima, te b) da je naša dužnost da ga razotkrijemo i ukažemo prstom na svaku od njegovih novih formi – svakoga dana u svakom dijelu svijeta. prof.dr.sc. Mirko Štifanić