PLOVANIJA - Udruga antifašističkih boraca
i JLS-e Bujštine i ove su godine obilježile Dan ustanka i antifašističke borbe
naroda Hrvatske, 22.lipnja kod spomenika u Plovaniji. Kulturno umjetničkim
programom i polaganjem vijenaca te prigodnim govorom sudionici skupa su
obilježili sjećanje na 22. lipnja 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska
osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva antihitlerovska postrojba
u tadašnjoj okupiranoj Europi. U to vrijeme Istra je bila pod vlašću fašističke
Italije, a borbu protiv fašista trebala je organizirati Komunistička partija
Italije. Komunistička partija Hrvatske, rukovodeća politička snaga
Narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj, na početku oružanog otpora njemačkoj
i talijanskoj okupaciji godine 1941. u svoj oslobodilački program nije
uključila Istru jer je ova kao dio Kraljevine Italije bila u nadležnosti
Komunističke partije Italije (dalje: KPI). Kako organizacije KPI, sve do
kapitulacije Italije nisu bile za podizanje oružanog ustanka, KPH je već u ljeto
1941. počela slati »agente« koji su imali zadatak organizirati partijske ćelije
i Narodnooslobodilačke odbore (dalje: NOO) te tako stvoriti pretpostavke za
podizanje oružanog ustanka protiv fašističke okupacijske vlasti. U početku su
se članovi KPI otvoreno suprotstavljali oslobodilačkom pokretu koji je dolazio
iz Hrvatske i Slovenije. Dugo vremena smetao im je nacionalni program NOP-a –
sjedinjenje Istre s Hrvatskom.
Tek nakon kapitulacije Italije, zajedničkom borbom s Hrvatima i Slovencima protiv njemačkog okupatora, talijanski komunisti prihvatili su borbu za sjedinjenje Istre s Hrvatskom u Jugoslaviji, ali ni tada zato što bi to bilo u skladu s borbom naroda na samoopredjeljenje već zato što će zemlja s kojom se Istra treba sjediniti biti komunistička Jugoslavija. Znajući za jasnu antifašističku i nacionalnu orijentaciju istarskog »slavenskog« (hrvatskog i slovenskog) svećenstva, Ljubo Drndić, jedan od organizatora ustanka u Istri, još u proljeće 1942. sastao se s tinjanskim župnikom Zvonimirom Brumnićem. I jedan i drugi bili su svjesni idejno-svjetonazorskih razlika između vodstva NOP-a i Crkve, ali i mogućnosti nadilaženja tih razlika u ime zajedničkog cilja – oslobođenja Istre i njezina priključenja matici Hrvatskoj. I sam Drndić priznaje kako jedan neformalan sastanak nije bio dovoljan da se uklone sve razlike koje su opterećivale međusobne odnose.
Tek nakon kapitulacije Italije, zajedničkom borbom s Hrvatima i Slovencima protiv njemačkog okupatora, talijanski komunisti prihvatili su borbu za sjedinjenje Istre s Hrvatskom u Jugoslaviji, ali ni tada zato što bi to bilo u skladu s borbom naroda na samoopredjeljenje već zato što će zemlja s kojom se Istra treba sjediniti biti komunistička Jugoslavija. Znajući za jasnu antifašističku i nacionalnu orijentaciju istarskog »slavenskog« (hrvatskog i slovenskog) svećenstva, Ljubo Drndić, jedan od organizatora ustanka u Istri, još u proljeće 1942. sastao se s tinjanskim župnikom Zvonimirom Brumnićem. I jedan i drugi bili su svjesni idejno-svjetonazorskih razlika između vodstva NOP-a i Crkve, ali i mogućnosti nadilaženja tih razlika u ime zajedničkog cilja – oslobođenja Istre i njezina priključenja matici Hrvatskoj. I sam Drndić priznaje kako jedan neformalan sastanak nije bio dovoljan da se uklone sve razlike koje su opterećivale međusobne odnose.
Sve do kapitulacije Italije
(rujan 1943.) NOP je u Istri marginalna pojava pa je i njegov odnos prema Katoličkoj
crkvi u Istri bio više načelne nego praktične naravi. Pred kapitulaciju Italije
u Istru dolaze tzv. »terenci«, članovi KPH sa zadatkom da ustroje partizanske jedinice
i organiziraju ustanak. Ti „terenci“, znajući za utjecaj hrvatskoga svećenstva kod
vjernika, stupaju u kontakt sa svećenicima kako bi ih oni povezali s
narodnjacima – uglednim i poznatim nacionalnim djelanicima. U susretima sa
svećenicima i narodnjacima »terenci« umjesto klasno-revolucionarne retorike u
prvi plan stavljaju plan nacionalnog oslobođenja. Svjesni su, naime, bili da je
mobilizacija istarskih Hrvata i Slovenaca na jasnom programu nacionalnog
oslobođenja, a nikako na marksističko-lenjinističkom govoru o revolucionarnom
preobražaju društva. Ipak, već za vrijeme Rujanskog ustanka 1943. i tzv.
»kratke slobode«, uobičajenog naziva za vrijeme od kapitulacije Italije do
njemačke (Rommelove) ofenzive početkom listopada, očitovat će se
revolucionarno-klasna retorika i praksa od koje je stradala i Crkva u Istri,
kao jedan od unaprijed označenih neprijatelja. Od listopada 1943. sve do kraja
1944. primjećuju se promjene u odnosima vodstva istarskog NOP-a prema istarskom
svećenstvu. U tom vremenu prevladava pozitivan odnos prema svećenicima.
Zajednička tragedija, u vrijeme Rommelove ofenzive te kasnija potreba rješavanja
konkretnih pitanja, u prvom redu spašavanja ljudi i imovine, u drugi su plan potisnuli
idejno-svjetonazorske razlike. Na stranicama Glasa Istre od prosinca 1943. do
kraja 1944. izlazi niz članaka koji u pozitivnom svjetlu prikazuju ulogu
istarskoga svećenstva u tadašnjim zbivanjima. Krajem 1944. dolazi do promjene u
retorici predstavnika NOP-a prema istarskom svećenstvu, a što je bilo povezano
s buđenjem i naglim jačanjem staljinističkih snaga u samom NOP-u. Te se snage,
uvjerene u skoru pobjedu nad nacizmom, žele osloboditi »nepotrebnih suputnika«,
u koje je svakako spadala i Crkva. Umjesto tolerantna tona, uvažavanja odnosa
hrvatskog svećenstva prema NOP-u i na tim temeljima traženja putova suradnje, o
svećenicima se sve češće govori kao o narodnim neprijateljima, suradnicima
fašizma i simpatizerima ustaškoga pokreta. / izvor: znanstveni rad: REPRESIJA
JUGOSLAVENSKOG KOMUNISTIČKOG REŽIMA PREMA KATOLIČKOJ CRKVI U ISTRI
(1945.-1947.) Stipan TROGRLIĆ, Pula /